Živjeti svoj život

14.05.2012., ponedjeljak

Majke, privrednice, drugarice

Kakav je to soj ljudi koji se javlja u tv emisije?
Znate ono, voditelj objavi kako su telefoni otvoreni za poštovano gledateljstvo i onda navala.
Prvo obično navale penzioneri, zatim dijaspora, na kraju netko tko se važno javlja s "Dobra večer, poštovanje...".
Danas je opet bilo javno čerečenje privrede na tapetu, vrli privrednici i jedna privrednica sjedili su u studiju.
Privrednici su bili ozbiljni, kako i dolikuje onima koji znaju kud s poduzećem?
Privrednica je cijelo vrijeme imala facijalni grč koji je glumio osmjeh na usnama.
Onda je voditelj pitao privrednike o nemogućoj misiji oporavka gospodarstva u pet koraka?
Privrednici su trabunjali kako treba povući teške rezove.
Pa se resko javio Mile iz dijaspore i jebao majku kradljivim komunjarama i usput rekao privrednici kako je zgodna.
Ona je i dalje imala rastegnuta usta, kao preparirani som, ali bez brkova.
Zašto žene imaju potrebu blesavo se ceriti ili plakati čim im se približi kamera?
Mislimo li kako ćemo biti simpatičnije i prihvatljivije ako se glupavo smijuljimo?
Onako, oprostite što sam na tv mada nisam hostesa, oprostite što sam pametna.
Možda ću biti prihvatljivija ako se nasmijem?
Onda mi Mile iz dijapore kaže kako sam zgodna i ode u vražju mater sve te godine silne borbe za poslovnu poziciju.
Jer, moji kolege privrednici ne moraju se smješkom uvlačiti poštovanom gledateljstvu.
Oni mogu biti namrgođeni jer tema je delikatna, oporavak škverova i spašavanje tuđih guzica.
Ja zato imam Majčin dan, kao onaj jučer u crkvi.
Jučer se zbor izmjenjivao se takmičenju razštimanih glasova i recitacija.
Solist je pjevao "Večernji zvon" dok je zbor iza ponavljao "din, don...", a meni je došlo da se raznesem upaljačem usred crkve.
Čisto atrakcije radi.
No, ostala sam pribrana mada nisam majka i jučer nije bio moj dan.
Bio je mojoj majci kojoj je ionako svejedno, odavno je pokojna.
Jučer je Cesarić ponovno umro, usred provincijske crkve satro ga je zborist svojom recitacijom.
Još jednom sam potvrdila kako sam deklarirana partibrejkerica, mrzim organizirana slavlja.
Što je najgore, čak se ni ne trudim zalijepiti osmjeh, čisto ljudi radi.
Ako je ono jučer bila zahvala majkama što su ih rodile, mislim kako bi roditeljice da mogu dobro promislile prije odluke hoće li ih roditi baš takve?

- 23:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.02.2012., srijeda

Vinjak, mrak, nekad

Ok, hajdemo, pišimo o Vladi, pišimo o vinjaku, nekoj nadi i nekom vremenu.
Laptop doslovno slijedi dodire mojih jagodica na prstima i pomiče se, klizi i sklanja koliko je to najviše moguće.
Paučinasta sjećanja moći ću naći tek ako se duboko zagledam u uči nekadašnjih dječaka i djevojčica.
Neću moći shvatiti tu priču o slavi i žurkama jer nisam im prisustvovala.
No, vjerovala sam našim prvoborcima nade u bolji svijet koji su se vraćali preplavljeni uzbuđenjem novih rifova, novih puteva i bijegova.
Je li itko od nas mlađarije tada pomislio da tolikoj slobodi i sreći slijedi kraj?
Mladost koja pleše po tramvajskim stanicama kao neka poludjela skupina kreštavih kanarinaca, neviđeno!
Zaista sam vjerovala da su djevojke ljute, doduše ja to nisam bila.
Previše me tresla groznica plesa.
Vlada Divljan, čovjek koji je učinio nemoguće,jer volim kišu u ritmu tam-tama, opet priča o vremenu koje nosimo u sebi doživotno se inficirajući nadom.
Zapravo, blagoslovljeni smo jer naše vrijeme, vrijeme je boja i nevjerojatnih melodija.
Jest da su aranžmani bili poprilično manjkavi, ali energija je pokrivala svu paletu neznanja ili nemanja.
Nije bilo garderobe kojom bismo se transformirali iz omladinaca na kojim će nedugo zatim slomiti se cijela arhitektura federativnog socijalizma, u one blazirane tipove i djevojke koji švrljaju Temzom i pjevaju kraljici.
Nija baš ni da smo htjeli gledat Dunav kako glumi Temzu, a ni Sava nije bila baš nešto uvjerljiva.
Uostalom, nismo imali kraljicu kojoj bismo pjevali s broda, a drug Tito u Kući Cvijeća ionako nas ne bi čuo.
Muvali smo se u našoj prekrojenoj odjeći po nekim ino-magazinima i zavidjeli svima koji su mogli domoći se komada bilo kakvih traperica, a da se ne izlizuju na ljubičasto.
U Zagrebu je bilo famozno poduzeće "Posrednik" pa bismo čekali u redu kupiti traperice.
Ništa nije bilo teško, a one koje su znale šivati bile su zvijezde.
Moj zvjezdani trenutak nije bio na tom nebu.
Sada dječaci pričaju neke razumne priče, odrasle priče i nekako im ne vjerujem.
Jednostavno, riječi su tu da se služi njima.
Čarolija gitarskih rifova i nevjerojatnih rečenica odavno je konzervirana, za budućnost.
Onaj tko zadnji od živućih aktera posluša neke pjesme koje su ga oblikovale u mladosti shvatiti će tek tad kako je tužno pamtiti.

- 23:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.02.2012., subota

A jebi ga...

Jučer pogledam kroz žicu ograde i prepoznam parkić pred bolnicom.
Onaj parkić gdje smo sjedile skupa i pušile.
Da, taj parkić s klupama koje izgledaju poput cjepanica.
Parkić koji izgleda toliko benigno pred zgradom koja to nije.
Volim parkiće, ma obožavam parkove, ali ne plačem pred njima.
Do jučer.
Onda potisnem sjećanja i odlutam naručiti se na pretragu, bezveznu gnjavažu.
Zvoni telefon i čujem "Jel' znaš tko je umro tu? Mosor."
Strah me pomisliti koliko još plača pamte one klupe poput cjepanica?
Kako parkići mogu izgledati bezazleno, a da to nisu.

- 22:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.02.2012., ponedjeljak

Edie Sedgwick, moja sestra po tušu za kapke

Draga djevojčice,

ne poznaješ me mada smo jednoj čestici vremena provele zajedničko bivanje na plavoj planeti.
No, nikada se nismo upoznale.
Ti si živjela životom za koji nisam ni znala kako postoji?
Ja sam bila mala, a ti tek nešto starija djevojčica sa svojom šminkom, naušnicama i bundama.
Naši životi bili su nepovarno izgubljeni, mora i oceani nisu imali baš volje spojiti priču o djevojčicama koje bi po svim pravilima zaslužuju ostati nepoznate, razdvojene.
Socijalizam u svom hodu po sivim zidovima idelogija nikako nije mogao dozvoliti da se sretnemo dok sam ja bila mala, a ti tek nešto odraslija.
Kao da ni to nije bilo dovoljno, vjerujem kako bi ti prikrpali onaj pečat klasnog neprijatelja obzirom na tvoje bunde, nakit i umjetne trepavice.
Što li bi onda famozni Organi reda i gonjenja uradili s cocainom, tvojim barbituratima, heroinom i alkoholom?
Još nije ni postojalo tržište "u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu..."
Mislim kako bi to izazvalo neviđenu pomutnju u državu koja je do nedavno škarama šišala omladince, bile im preduge šiške.
Cijela priča o socijalističkoj omladini države Jugoslavije pala bi već na prvom tvom izlasku van kad bi srebrnim sprejem obojala kosu.
Svijet u kom si se ti kretala nije zanimao angažiranost, tražila se blaziranost.
Obje smo bile previše mlade da bismo postale blazirane.
Edie, imala si dvadeset godina force prije nego sam stigla.
Između nas stajalo je dvadeset godina, sasvim druga okruženja, dijelili su nas svjetovi.
Nikako nismo mogle proći jedna kraj druge, nismo se mogle upoznati.
Zajedno smo bile na plavoj planeti još vrlo kratko, svega 8 godina.
Ne sjećam se što se događalo 1971.,u mom se svijetu ništa značajno nije treslo.
Tako sam počela ići u školu u dugačkom slavonskom selu.
Vjerujem draga kako nikada nisi vidjela ni jedno tipično slavonsko selo s onim dugim prašnjavim cestama i lipama što mirišu?
Tamo sam redovito išla, kvrgavih koljena sa bijelim končanim dokoljenkama.
Dok si se ti lijepa, posebna i nesretna udala za studenta osam godina mlađeg, mene su tukli neki mali nasilnici svaki dan poslije škole.
To je onaj usran obrazac zlostavljanja kad balavci krenu šakarat nekog tko ima šiške na čelu, jebenu titovku pionira, kvrgava koljena, naočale i manje godina.
Vidi Edie, mene su mlatila djeca, tebe su zlostavljali odrasli.
Ja se nisam mogla braniti jer nekako je bilo prihvaćeno "Ako on tebe udari, onda ti njega udari. Ako te nastavnik udari, onda si kriv".
Da Edie, takva su vremena bila ovdje, surova za djecu.
Za to vrijeme ti se već otplesala svoje zadnje plesove pred lažno blaziranim Warholom, sinom siromašnih izbjeglica željnog statusa.
Ni ti se nisi mogla braniti, previše bolesna, previše manipulirana, previše poražena.
Da Edie, tada su takva vremena bila, okrutna prema bolesnim djevojčicama.
Upoznala sam te previše godina poslije, izronila si iz nekog štiva, napokon i iz virtuale.
Vidjela sam te oči, oči moje sestre, oči svih nas koji još vjeruju u bajke.
Toliko tragična, a baš svaki put osmjehnem se kad te vidim.
Ti jednostavno nisi željela nestati u zaboravu dok zabava još traje.

mah

- 22:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Da ne zaboravim zaporku iliti šifru po domaće

Prolazi vrijeme...
Povremeno se sjetim kako bih trebala napisati par riječi, onda me samelje lijenost.
Što komentirati, što je uopće toliko važno da mi zadrži pozornost bar neko vrijeme?
Ništa.
Umorna sam od tuđih stavova, od želje za biti drugačijima.
Poluintelektualci imaju o svemu svoje mišljenje, sluđena raja nosi svoje komplekse i jede političare, svijet se vrti predvidivim ritmom, Zemlja oko svoje osi.
Zapravo, sve mi se čini kako čekam vidjeti onu Božansku iskru u čovjeku?
To bi bilo ravno recimo vidjeti polarnu svjetlost nad Zagorjem.
No, uporna sam.
U međuvremenu na društvenoj mreži peglam svoj lik i djelo.
Neka se nađe kao svjetionik moreplovcima.
U današnja vremena nema od njeg baš neke koristi, ali veseli vidjeti ga.

- 14:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>